Sudjelovanje radnika u odlučivanju

Iz knjige: “Moberi” – Blaženka Rogan – Školska knjiga

OPĆENITO O MOBINGU

Riječ mobing potječe od engleske riječi mobbish, što znači navaliti na koga, a označava negativan ugođaj na radnome mjestu uz konfliktnu komunikaciju i zlostavljanje, psihičku agresiju popraćenu raznim oblicima nasilja usmjerenim prema žrtvi mobinga radi toga da je se udalji iz radne sredine.

Jedna osoba ili više njih mogu sustavno psihički i verbalno zlostavljati drugu osobu izazivajući pritom u žrtve mnoge zdravstvene probleme tako dugo dok žrtva konačno ne promijeni radno mjesto, teško ne oboli ili ne izvrši suicid. Treniranje strogoće na poslu posebice ako je riječ o nadređenima i njihovoj prečestoj i nepotrebnoj demonstraciji moći jedan je od oblika mobinga.
Mobing je oblik kršenja osnovnih ljudskih prava namjernim, ciljanim, psihičkim i emocionalnim zlostavljanjem na radnome mjestu.

Mobing je psihički teror, neprijateljski ili neetički oblik komunikacije na radnome mjestu koji je usmjeren protiv pojedinca u bespomoćnoj ili nezaštićenoj situaciji.

Kao posebnu definiciju mobinga vrijedi spomenuti i onu Andreja Adamsa (1992): „Mobing je ponašanje kojem je cilj podcijeniti i degradirati ljudska bića zlonamjernim jezikom i prikrivenim okrutnim djelima koja postupno potkopavaju samopouzdanje i samopoštovanje osobe.“

„Pravo na rad, kao jedno od temeljnih ljudskih prava, sve više je narušeno različitim oblicima diskriminacije, posebno zlostavljanjem na radu kao oblikom poremećaja međuljudskih odnosa.“
Fenomen psihološkog terora koji radne sredine pretvara u prave bojišnice prvi je uočio i početkom 90-tih godina prozvao mobingom švedski psiholog Heinz Leymann.

On je uveo naziv mobbing za određena ponašanja na radnome mjestu i opisao njegova obilježja i posljedice. Utvrdio je da ljudi mogu ugrožavati kolegama osnovna ljudska prava, pa čak ih tako i ubijati, a da nikad neće biti dovedeni pred lice pravde jer se mobing provodi perfidno, udruživanjem suradnika ili iživljavanjem nadređenoga, a ubojita oružja su različita.

Takva pojava proučava se tek posljednjih petnaestak godina, a smatra se namjernom agresijom i zlostavljanjem na radnome mjestu radi uništavanja osobnosti i radne sposobnosti unaprijed odabrane žrtve.

„Danas se mobing definira kao specifičan oblik ponašanja na radnome mjestu, gdje jedna osoba ili skupina sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu radi ugrožavanja njezina ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, sve do udaljavanja s radnog mjesta. „ Takvo zlostavljanje događa se najmanje jednom tjedno tijekom šest mjeseci.

S obzirom na smjer zlostavljanja, mobing može biti vertikalni – kad nadređeni zlostavlja podređenog radnika i horizontalni – kad kolege zlostavljaju kolegu.

Mobing je kao psihičko nasilje na radnome mjestu nažalost sve češći i vrlo se brzo širi u cijelom svijetu.
Zbog učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja takvo zlostavljanje dovodi do znatne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje.

Razlika između mobinga i uznemiravanja na radnom mjestu je ta što kod zlostavljanja mobingom nije presudna veza s određenom diskriminirajućom osnovom, dok pri uznemiravanju jest.

Zlostavljani radnik izvrgnut je uvredljivu ponašanju, ali ne na osnovi zakonom utvrđenih kriterija, već se izdvaja, npr, kao osoba koja je odbila raditi protuzakonito. Zapravo, ne napada se djelo nego čovjek i njegova osobnost koja zlostavljaču stvara „smetnju“.

Najbolju analizu mobinga na hrvatski način prikazao je Miroslav Krleža u svom romanu Na rubu pameti:
„Vremena se mijenjaju, politički sistemi se mijenjaju ali sredina ostaje kakva je. I sredina se ponaša uvijek isto. Pojedinac koji se ne uklapa. Bilo zato što e politički nepodoban, zato što je homoseksualac, zato što je žena, zato što je nešto nezgodno u nezgodnom trenutku lanuo, u određenom trenutku može postati meta te sredine.“

Način napada zlostavljača u poslovnom

Zlostavljač bira za napad na žrtvu na radnome mjestu jedan od sljedećih načina:

Isključivanje

“Agresija se ne događa otvoreno jer bi tako mogla omogućiti odgovore, ona se događa ispod površine, u prostoru neverbalne komunikacije. Obilježavaju je nesnosni uzdasi, slijeganje ramenima, prezrivi pogledi i grimase, prikrivene misli, destabilizirajuće ili zlobne aluzije i zlobne primjedbe”

Tako se, prema Hirigoyen, može postupno posumnjati u profesionalne sposobnosti zaposlenika te u sve ono što on/ona govori ili čini.

Isključivanje je:
– ako se koga ne gleda
– ako se koga namjerno ne pozdravlja
– ako se o osobi govori kao o predmetu i kad je nazočna “kao da je nema”
– ako se kome drugome pred žrtvom kaže što uvredljivo o žrtvi.

Isključivanjem se niječe nazočnost žrtve, više joj se ne obraća riječima. Ima i posredne kritike, prikrivene u šalama, podrugivanja i sarkazma. Poslije se može reći: “To je samo šala, nitko još nije umro od šale.” To je iskrivljen govor. Svaka riječ skriva nesporazum koji se okreće protiv označene žrtve.

Ozloglašenost

Da bi se nekoga slomilo ismijava ga se, ponižava, obasipa sarkastičnim riječima sve dok ne izgubi povjerenje u sebe. Nadjene mu se podrugljiv nadimak, izruguje se njegovoj tjelesnoj mani ili sabosti. Koristi se klevetanjem, lažima i zlobnim prikrivenim mislima. Žrtva to zna, ali se ne može braniti.

Tako se ponašaju najčešće zavidne kolege koji namjerno ili svjesno svaljuju krivnju na žrtvu (horizontalni mobing) ili menadžeri koji misle da će svoje zaposlenike poticati kritiziranjem i ponižavanjem bez prestanka (vertikalni mobing). Kad žrtva “pukne”, razgnjevi se ili deprimira, time se opravdava zlostavljanje: “To me ne čudi, ta je osoba bila luda.”

Izolacija

Kad se zaposlenika želi psihološki uništiti, najprije ga treba izolirati slamanjem mogućih veza. Ako je čovjek sam, znatno se teže pobuni, osobito kad ga uvjere ili mu pokažu da su svi protiv njega. Insinuacijama ili isticanjem naklonosti potiče se ljubomora, ljude se međusobno suprotstavlja i sije se nesloga (npr., loš menadžer ili član uprave kupi kolače samo za svoje izabrane poslušnike i podijeli im u radno vrijeme pa tako širi nezadovoljstvo među drugim radnicima i pokazuje da nagrađuje ogovaranje, klevetanje i cinkarenje).

Destabilizaciju obavljaju zavidne kolege, a pravi napadač može reći da on nema ništa s tim. Kad agresija dolazi od nadređenih određenoj žrtvi postupno uskraćuju svaku informaciju. Ona je izolirana, više je ne pozivaju na sastanke. O svojoj budućnosti u organizaciji ona saznaje samo službenim dopisima. Poslije ju stavljaju u karantenu, u izolaciju, u kut. Više joj ne daju posao iako su njezine kolege preopterećene, ali jj ne dopuštaju da čita novine ili da prije odlazi s posla, kontroliraju joj svaki korak.

U jednom državnom trgovačkom društvu htjeli su se riješiti menadžera na istaknutom radnom mjestu (bez ikakve službene odluke) i premjestili su ga u manji ured, po strani, bez ikakvih radnih zadaća, s telefonom koji ni s kim nije bio spojen. Nakon nekog vremena takvog iživljavanja taj se menadžer ubio.

Stavljanje u karantenu znatno češće prouzročuje stres nego prekomjeran rad i vrlo brzo postaje razoran. Loši menadžeri smatraju prikladnim da se koriste takvih sredstvima kako bi otpustili s radnog mjesta onoga tko im više nije potreban.

Zadirkivanja

Žrtvi se povjeravaju beskorisne i ponižavajuće radne zadaće s nodrživim prohtjevima, i obvezuje ju se na rad do kasno navečer ili na rad vikendom, a zatim taj tako “hitan” posao završi u kanti za smeće.

Tjeranje drugoga na pogrešku

Česta je pojava da loši i nekompetentni poslodavci ili nadređeni zloupotrebljavaju ugovore o radu radnika tako da se u ugovore ugrađuje stavka da radnici moraju raditi “i druge poslove po nalogu poslodavca ili nadređene osobe” Tako se nadređeni koji nemaju potrebna znanja za određene poslove znaju iživljavati na radnicima zadajući im da odrađuju njihove poslove kako bi se rasteretili ili zbog toga što ih sami ne znaju odraditi ili jednostavno zato što im se to neda raditi. Takvi su radnici, u strahu od otkaza, dodatno opterećeni jer moraju osim svojih poslova odrađivati i poslove nadređenih za što nisu dodatno plaćeni, a ni stimulirani. Zbog povećanost se stresa mogu dogoditi pogreške kojima se poslodavci-zlostavljači znaju koristiti kako bi radnika žrtvu prikazali neradnikom i nesposobnjakovićem. Potom mu uručuju otkaz ugovora o radu, a oni se “okite tuđim perjem” odnosno koriste se onime što je drugi radnik za njih odradio lažno prikazujući to svojim radom, svojom sposobnošću i svojim kompetencijama.

Vrlo se djelotvorno može koga isključiti tjeranjem na to da pogriješi kako bi ga se moglo kazniti ili poniziti, ali i zato da stekne lošu sliku o samome sebi. Vrlo je lako prezirivim ili izazovnim držanjem naglu osobu dovesti do bijesa ili agresivnog ponašanja koje će svi primijetiti da bi zatim rekli: “Vidjeli ste je, on/ona je potpuno luda, on/ona remeti posao.”

Zlouporaba moći

Neki su sukobi od početka nejednaki. Takav je sukob s nadređenom osobom ili ako pojedinac dovodi svoju žrtvu u položaj nemoći da bi je zatim napao, a ona ne može uzvratiti udarac. Agresija je tu jasna. Nadređena osoba uništava podčinjene svojom moći. Najčešće tako postupa “mali šef” potvrđujući tako svoju vrijednost. Kako bi nadoknadio svoju slabost, želi dominirati i to čini tim lakše, što podčinjena osoba u strahu zbog gubitka radnog mjesta nema drugog izlaza osim podvrgavanja svemu što se od nje zahtijeva.

U nezdravim korporacijama, tamo gdje vlada atmosfera diskriminacije, straha, zlostavljanja i mobinga događa se da one osobe koje su u intimnoj vezi s nekim tko je na nadređenom položau imaju mnoge privilegije, primjerice mogu izostajati s radnog mjesta u radno vrijeme in ičim to ne opravdavaju, zloupotrebljavaju bolovanja, ne obavljaju svoje redovne poslove, bahate su i bezobrazne prema svojim kolegama i iako gotovo ništa ne rade, imaju veće plaće i bonuse od onih koji rade umjesto njih jer imaju zaštitu od svojeg intimnog prijatelja-šefa ili direktora. Takve su se osobe čak i z nale hvaliti svojim “poslovnim uspjehom”, napredovaljenjem, većom plaćom iako je sve to bilo temeljeno samo na intimnoj vezi s nadređenim. Takvo je ponašanje nedvojbeno nepravedno prema ostalim radnicima kod kojih izaziva ogorčenje, nezadovoljstvo, pomanjkanje motivacije i smanjuje radnu angažiranost. Nerijetko da takvi radnici špijuniraju ostale radnike koje se dodatno provjerava i nad kojima se “provodi strogoća”.

Tobožnje dobro poslovanje organizacije opravdava sve: produžene satnice o kojima je nemoguće pregovarati, pretrpanost hitnim poslovima i neusklađene zahtjeve. Sustavna prisila na podčpinjene stil je nedjelotvorne i nekompetentne uprave jer previše stresa može prouzročiti profesionalne pogreške i česta bolovanja. mali šef ili uprava žive u iluziji da tako postižu najveću isplativnost.

Nerijetko da sistematizaciju radnih mjesta rade poslušnici poslodavca onako kako poslodavac želi, a ne po pravilu struke već samo u interesu poslodavca kako bi, primjerice, zaposlio svojeg nećaka, ujaka, strica, prijateljicu ili nekoga za koga je primio mito, ne vodeći brigu o tome je li ta osoba kompetentna za određeno radno mjesto, kakvo znanje ima i hoće li uopće moći obavljati poslove za koje je zadužena kao ni koliko će naštetiti poslovnoj organizaciji.

Često takvi nesposobni, favorizirani radnici i oni kojima se pogodovalo pri zapošljavanju zamjenjuju najvrednije zaposlenike odnosno najsposobnije ljude koji se mobingom “amputiraju” iz korporacije.

Nastrane smicalice

Kad nastrana osoba ulazi u kakvu skupinu, nastoji oko sebe okupiti najposlušnije članove koje zavodi. Ako se pojedinac ne prepusti tome pridobivanju, skupina ga odbaci i označi kao žrtveno janje. Među članovima skupine tako nastaje društvena veza u zajedničkoj kritici izolirane osobe, klevetama i naklapanjima. Skupina je tada pod utjecajem i slijedi nastranu osobu u cinizmu i nedostatku poštovanja.

Cilj je nastrane osobe da dođe na vlast ili da se održi na tom radnom mjestu svim sredstvima te da prikrije svoju nesposobnost. Stoga se mora osloboditi svakoga tko bi bio prepreka njezinu usponu ili bi od nje bio lucidniji. Ne zadovoljava se napadima na onoga tko je slab, kao pri zlouporabi moći, nego stvara slabost kako bi spriječila obranu druge osobe. Vještina je uvijek ista, koristi se slabostima druge osobe i dovodi ju se do sumnje u samu sebe kako bi se uništila njezina obrana. Podmuklim postupkom diskvalifikacije žrtva postupno gubi povjerenje u sebe i ponekad je čak toliko smetena da može dati povod svom napadaču. Nastrana osoba uspješnija je u poslovnoj organizaciji koja je neorganizirana, loše strukturirana i “deprimirana”.

“Ako žrtva reagira i pokuša se pobuniti, skrivena zloba ustupa mjesto otvorenom neprijateljstvu. Tada započinje faza moralne destrukcije koja se naziva psihoterorom.”

Tada su dopuštena sva sredstva, pa čak i psihičko nasilje da se uništi označena osoba. To može izazvati bolesti, psihičko uništenje ili samoubojstvo.

Pri tom nasilju napadač je izgubio iz vida interes poslovne organizacije, a stalo mu je samo do nestanka njegove žrtve.

U nastranom djelovanju postoji samo traženje moći te nadasve veliko uživanje u iskorištavanju drugoga kao predmeta, kao lutke. Napadač dovodi drugoga do potpune nemoći i zatim ga unište bez ikakve kazne. Da bi dobio ono što želi, on se koristi svim sredstvima, osobito ako se to čini na štetu drugih.
Poniziti druge da bi se stekao dobar glas o sebi kao napadaču čini mu se opravdanim. Nema nikakva poštovanja prema drugome. Posebno začuđuje bezgraničan animozitet zbog ništavnih motiva i potpuno nedostatak samilosti prema osobama stjeranim u nepodnošljiva stanja. Onaj tko provodi nasilje na drugome smatra da on to zaslužuje i da se nema pravo žaliti. Žrtva je samo dosadan predmet čiji je identitet zanijekan. Ne priznaje joj se nijedno pravo na osjećaj ili emociju.

U agresiji koju ne razumije, žrtva je sama jer kao u svim nastranim situacijama postoji kukavičluk i zadovoljstvo okoline koja se boji da će postati meta ili katkad sadistički uživa u takvim destrukcijama.

Strah dovodi do slijepe poslušnosti, štoviše, do podvrgavanja pogođenje osobe ali i kolega koji to dopuštaju, koji ne žele vidjeti što se oko njih događa. to je kraljevstvo individualizma “svatko za sebe”. Okolina se boji da će, ako se pokaže solidarnom, biti stigmatizirana i naći se u sljedećem valu otpuštanja.

Korištenje indiferentnim apatima

Apati su ljudi koji lako potpadaju pod utjecaj sociopata. Oni su integralni dio sociopatskog okružja i pridonose razvijanju njihovih nakana.

Sa sociopatom uspostavljaju vezu koju zatim samo obnavljaju kao program. To se može jako dobro vidjeti u svakodnevnim situacijama kad tko koga sustavno “navlači” na nešto, što ide njemu u prilog. Ljudi su samo njihove igračke.

Nije poznato kako apati, koji su inače vrlo razumni, postaju igračke sociopata u izrazito destruktivnom djelovanju. Najčešće to postaju jer nisu dovoljno svjesni samih sebe i okoline u kojoj žive.

usmjereni su na sebe i svoje probleme. Apati su strašljivi ljudi koji obično izbjegavaju pteškoće i napor u životu (60% ljudi je takvih). Bezvoljnost, inertnost, življenje “linijom manjeg otpora”, strah od sukoba i povodljivost obilježja su takvih ljudi. Ako se što negira, smatraju oni, onda to i ne postoji. To su osobe koje se zapravo slažu da “car nosi novu, prelijepu odjeću mada je gol”.
Uvijek reagiraju pozitivno na ono što im sociopat radi jer ne vole sukobe i uvijek ih pokušavaju izbjeći makar to ide na njhovu štetu.

Apatija je strategija izbjegavanja.

Apati najčešće ne žele vidjeti da je tko doista zao, pogotovo ako im je sociopat koristan ilis e sami osjećaju krivima zbog onoga što su činili za života pa smatraju da trebaju patiti zbog toga kao i u situaciji kad su svjedočili tomu da je netko drugi meta sociopata, a mmisle da je ta osoba zaslužila patiti.

Obično je nevažno je li sudjeluju pasivno ili aktivno, ali izgledaju kao da su u polusnu. to je scenarij po kojem ljudi slijepo idu za vođama, vođeni svojim interesima.

Obični ljudi koji “samo rade svoj posao” i koji nisu agresivni mogu postati snažno ubilačko oružje destruktivnim procesima ako imaju snažan negativan autoritet.