Česta pitanja

Radnik se sam ne može izboriti za osiguranje boljih uvjeta rada, boriti za provedbu zakona koji su temelj radničkih prava, te se zaštititi od mobinga i drugih štetnih postupaka poslodavca.
Radnik je s poslodavcem u ugovorno pravnom odnosu. Interesi poslodavca i radnika su različiti. Poslodavcu je u interesu dobiti što više rada za što manju cijenu, a radnicima je u interesu da za svoj rad dobiju primjerenu plaću i što bolje uvjete rada.
Bez obzira što ugovorno pravni odnos podrazumijeva ravnopravnost strana, poslodavac je uvijek u odnosu na radnika moćnija strana, pa iz toga proizlazi potreba udruživanja radnika u demokratske organizacije – sindikate da bi što kvalitetnije štitili svoja prava.

Riječ sindikat dolazi od latinske riječi SINDICUS odnosno grčkih riječi SYN i DICO, a označavale su osobu koja se brinula o interesima jedne zajednice kojoj je pripadala ili pak o interesima druge osobe u vidu skrbi i starateljstva. Sindikova funkcija nazivala se sindikat. Sindikalni je pokret nastao kao dio šireg društvenog pokreta, boreći se za priznanje svih radnika kao ravnopravnih građana, poboljšanje uvjeta života i rada radnika, te za pravednije društvo i jednakost.
Radnici na izborima biraju svoje sindikalne predstavnike. Sindikat pravnu osobnost stječe registracijom u Ministarstvu rada i socijalne skrbi.

Radnici udruženi u sindikat štite svoja radna mjesta, suprotstavljaju se kršenju pravila, šikaniranju, bore se za poboljanje uvjeta rada, kolektivno prigovaraju, bore se za bolji životni standard. Prava radnika organiziranih u sindikate zaštićena su međunarodnim konvencijama i ugovorima koje je prihvatila i potpisala Republika Hrvatska.

Sindikalizam se temelji na jedinstvu, neovisnosti i demokratskom načinu djelovanja.

U sindikatu su svi članovi ISTI – bez obzira na politička opredjeljenja, naciju, vjeru, rod, boju kože itd.

Kada je društvo u neredu tada je normalno da ni sindikalna scena nije savršena.
Ne smijemo zaboraviti da su sva radnička prava koja se danas podrazumijevaju u prošlosti izborena od sindikata (štrajkovima, prosvjedima, političkim pritiscima). Da nije bilo organiziranog djelovanja radnika kroz sindikate danas ne bi postojalo pravo na štrajk, osamsatno radno vrijeme, pravo na slobodan vikend, pravo na plaćeni godišnji odmor, pravo na sigurnost na poslu, pravo na bolovanje, pravo na plaćenu mirovinu, zabranu rada djece. Ta i mnoga druga prava su u prošlosti izborili upravo udruženi radnici u sindikate.

Sva prava koja danas radnici uživaju, a neki (sve ih je više) o njima tek sanjaju nisu plod dobre volje posladavca ili vlasti. Ona su izborena. Kao što su izborena tako opet mogu biti i oduzeta. To opet ne ovisi o poslodavcima i vlasti nego o radnicima i njihovoj svijesti koliko je udruživanje u sindikat važno.

Od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća u cijelom svijetu cvate neoliberalni kapitalizam, a radnička prava se smanjuju, moć sindikata sustavno ruši, radničke plaće stagniraju ili se smanjuju, oduzimaju se mnoga stečena prava.
Hrvatska u puno toga zaostaje za svijetom, ali u sustavnom uništavanju sindikata je uhvatila korak s najbrutalnijima. Vlast kroz medije neprestano sije razdor između radnika u javnom i privatnom sektoru. Gladan narod nije teško nahuškati i zavaditi, zato je potrebno neprestano isticati da bez jedinstva na sindikalnoj sceni nikome ne može biti bolje. Što će plaće i prava biti slabija u javnom sektoru, bit će lošija situacija i u privatnom sektoru.
Radnici u privatnom sektoru imaju nižu razinu prava i puno se slabije poštuje provođenje zakona, te su slabije ili nikako sindikalno organizirani.
Neprestana borba za bolja radnička prava u javnom sektoru je očuvanje sindikalne scene te je borba i za radnike u privatnom sektoru, jer je lakše i sigurnije sindikalno organiziranje i očuvanje prava koja proizlaze iz rada.
Poslodavci i vlast se ne zaustavljaju samo na toj podjeli. Pomoću svojih „satelita“ siju razdor i unutar poduzeća. To jasno možemo vidjeti u HEP-u. Stara izreka kaže „Zavadi pa vladaj“. Naši poslodavci su vrlo uspješni u tom zadatku. U HEP grupi radnici za isti rad ne primaju istu plaću, dio njih je privilegiran na razne načine i zadužen za razbijanje sindikalno organiziranih radnika. Sam poslodavac krši propise na svakom koraku i sve je agresivniji u kršenju radničkih prava i nastojanju da uništi sindikate ili bar razvodni njihovo djelovanje. Njima sindikati trebaju radi Europe, za kamuflažu, kao paravan i privid da je sve onako kako je propisano međunarodnim i hrvatskim propisima.
Poslodavci i njihovi „glasnogovornici“ u radničkim redovima često spominju teško stanje u državi, pozivaju sindikate na razum i solidaliziranje sa onima kojima je u društvu trenutno lošije nego radnicima HEP-a. To je vrlo zlonamijerna i izokrenuta teza.
Nije posao sindikata da brine o ekonomiji i gospodarstvu u zemlji. To je posao Vlade. Sindikati imaju vrlo jasan zadatak, a on je – zaštita prava i interesa svojih članova.
Jaki sindikati u HEP-u ili bilo kojem sličnom poduzeću stoje na braniku sindikalne scene u Hrvatskoj. Radnicima HEP-a nije u interesu da im se prava smanjuju i da ih se ponižava na način kao što to čini ova Uprava.
Ne postoji nijedan valjani argument koji bi bilo kojem radniku u HEP-u mogao objasniti razlog smanjivanja prava, u vrijeme kad država kao vlasnik s drugim poduzećima u državnom vlasništvu sklapa puno bolje kolektivne ugovore, a nijedno od njih ne posluje uspješno popout HEP-a, naprotiv, mnogi od njih su gubitaši.
Ovo što se trenutno dešava u HEP-u ne može se preračunati u novac i koliko je tko pojedinačno izgubio, a nekima se možda čini da su i dobili. Ovakvim odnosom prema radnicima udruženim u sindikate ne dobija nitko, pa čak ni poslodavac, jer se sustavno uništava demokratizacija društva, a radnik se pretvara u roblje.

Sindikalno organiziranje je vrlo važno. Ali ne samo kroz plaćanje članarine. Članstvo bi se trebalo više interesirati oko rada sindikata i aktivno se uključivati u njegov rad. Ako u radu sindikata nešto ne valja to se ne može promijeniti anonimnim pljuvanjem u virtualnom svijetu ili šuškanjem po hodnicima. Samo radnici sami mogu mijenjati sve ono što im se čini lošim u njihovim sindikatima. Površnim praćenjem, ne izlaskom na sindikalne izbore i ne dolaskom na sindikalne sastanke se sasvim sigurno stanje neće popraviti. Lako je biti kritičar svima onima koji se nisu spremni aktivnije uključiti i informirati. Naši sindikati se za sada dobro drže, a ako poslodavac i vlast uspiju u svom naumu tome neće biti krivi oni, neće biti krivi ni sindikalni čelnici, bit ćemo krivi svi mi, jer nam nije bilo dovoljno stalo, jer nismo čuvali svoj sindikat, jer nismo njegovali solidarnosti i jedinstvo. Sindikat nisu tamo neki predsjednici, sidnikat – to smo svi MI. Čuvajmo sindikate – mogli bi nam sve više trebati.