Česta pitanja

Cijeli koncept Zakona zasniva se na priznanju činjenice da postojeća resorna ministarstva ne rade svoj posao kako treba, a ovaj Zakon bi trebao na brzinu sanirati višegodišnji nerad. Ovako kako je napisan, ne samo da neće sanirati uzroke postojećeg stanja već će omogućiti istim onim akterima koji su zakazali u donošenju podzakonskih akata i provođenju upravnih postupaka, da skraćenim putem omoguće ostvarenje privatnih interesa, a na štetu općeg dobra i javnog interesa građana Hrvatske. Do sada su upravo to činili opstruirajući postojeće zakone, i procedure, a sada će imati puno zakonsko pokriće i ovlasti za nastavak svojih aktivnosti i to po skraćenom postupku. Sve to pozitivno će utjecati na lukrativnost njihovih radnih mjesta.
Kome trebaju liste strateških investicija ?
Sa listama strateških investicija započela je prethodna Vlada prikrivajući činjenicu da nije donijela provedbene dokumente koje je bila dužna donijeti. Evo primjera.
„Stretegiju energetskog razvoja Republike Hrvatske“ donio je Hrvatski sabor još 16.listopada 2009. godine. Zakonom o Energiji (čl.6.), tada važećim, propisano je da Vlada donosi „Program provedbe strategije energetskog razvoja“ za najmanje četiri godine. Iako teče četvrta godina od donošenja Strategije, ni prethodna, a ni sadašnja Vlada nije donijela navedeni dokument.
Da je donesen „Program provedbe strategije energetskog razvoja“ od strane Vlade Republike Hrvatske nikakvih lista prioriteta, barem za energetiku, ne bi trebalo. Takav program sadržavao bi puno kvalitetnije i detaljnije podatke o strateškim investicijama nego što ih propisuje čl.5. Prijedloga ovog Zakona. Nije mi poznato postoje li strategije razvoja za ostala gospodarska područja (industrija, popljoprivreda, turizam i sl.) i područja društvenih djelatnosti te njihovi provedbeni dokumenti, ali to je jedini put kojim se jedna uređena država treba kretati.
Da bi neki projekt ušao u bilo koju strategiju razvoja na nivou države (strateški projekt) mora proći put kvalitetne evoluacije po tehno-ekonomskim i ostalim kriterijima uz sudjelovanje različitih struka. Nikakva povjerenstva ni operativne skupine ne mogu zamijeniti redovnu proceduru koja se danas primjenjuje u svim uređenim državama.
Nešto o konkretnim odredbama Prijedloga Zakona.
Primjena načela šutnje administracije (zašto navodnici u tekstu Zakona?) u članku 15., zadnji stavak Prijedloga Zakona, uz ostavljanje roka organima uprave od samo 10 dana za izdavanje upravnog akta, pretvoriti će Hrvatsku u Divlji zapad.
Prijedlog Zakona radio je netko tko nema nikakvih iskustava u vođenju investicija ili pak netko kome je potpuno svejedno što će sa nama biti u budućnosti.
Možete li zamisliti izradu Procjene utjecaja na okoliš (Čl.29.st.2.) za jednu termoelektranu na ugljen, za cementaru, za kamenolom, za tvornicu celuloze i sl. u roku od 10 dana ?
Uzgred, Prijedlog Zakona se poziva u više članaka na rok iz Čl.15 st.6. i 8., a ja ni nakon nekoliko pokušaja nisam uspio nabrojati više od 7 stavaka.
U cijelom Prijedlogu Zakona, u nekoliko članaka, proteže se sintagma „središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo“. Pa zar nije lakše napisati, a i preciznije je, naziv tijela ?

U članku 8. stavak 2. nabrajaju se uvjeti koje mora ispunjavati projekt da bi bio strateški.
Iznos od 150.000.000,00 kuna i ostali pobrojeni uvjeti navode se alternativno, a ne kumulativno.
To znači da bi svaki projekt koji npr. doprinosi aktivaciji neaktivne imovine u državnom vlasništvu ili se razvija na nekom od otoka mogao postati strateški projekt bez obzira na njegovu vrijednost, na koji će se primjeniti ovaj Zakon.
Ne znam radi li se o pogrešci ili namjeri ?
U istom Članku st.2. al.3, govori se o „proizvodnji proizvoda i usluga za izvoz“. Usluge se ne proizvode pa ni za izvoz, a ljepše je čuti npr. proizvodnja roba nego proizvodnja proizvoda.
U Članku 15. st.1. navode se koordinatori za realizaciju strateških projekata. Jedan projekt može koordinirati samo jedan koordinator pa bi bilo dobro navesti tko će što koordinirati.
U Članku 15.st.1. navode se državne agencije nadležne za investicije, a u Članku 16.st.2. državna agencija nadležna za investivije (u jednini). Bilo bi dobro negdje navesti koliko tih agencija ima, koje su i koja je za što zadužena.
U Članku 18. st.1. navodi se da Vlada Republike Hrvatske raspolaže nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.
Bilo bi nužno odrediti iznos iznad kojeg bi za raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu bila potrebna suglasnost Hrvatskog sabora.
Suglasnost Hrvatskog sabora bila bi nužna za vrijednosti čije otuđenje ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske.
U nastavku, navodi se da će Vlada Republike Hrvatske na nekretninama osnivati stvarna prava.To bi bio novi doprinos pravnoj teoriji i praksi jer je do sada neka stvarna prava na nekretnini zasnivao korisnik tog prava uz suglasnost vlasnika.
Nadalje, u st.3. uvodi se nova vrsta ugovora do sada nepoznata u ugovornoj teoriji i praksi unas, a to je „ugovor o otuđenju“ . Bilo bi interesantno da autor obrazloži mogući sadržaj, obavezne sastojke i način zaključivanja ovog inovativnog ugovora.
U Članku 33. reguliraju se žalbeni postupci, ali na prilično nejasan način pa se ne vidi treba li nadležno drugostupanjsko tijelo donijeti odluku u roku od deset dana ili se zadire u žalbene rokove iz Zakona o općem upravnom postupku.
Ovo je moj skromni doprinos pokušaju poboljšanja predloženog teksta nakon površnog polusatnog čitanja. Nadam se da će oni koji budu spremni potrošiti nešto više vremena dati bolji doprinos.
Na kraju, šteta je što Ministarstvo gospodarstva u pisanju zakona ne angažira pravnike u kojem slučaju bi prijedlozi zakonskih tekstova puno više sličili zakonima, a manje neobaveznim literarnim sastavcima.

Jadranko Berlengi