Novosti

Negdje tamo 2009. godine u novinama sam spazio nevelik naslov “HEP ne ide u privatizaciju”. Ako nešto takvo piše u novinama, pomislio sam, očigledno je HEP na redu za likvidaciju… pardon, privatizaciju. Međutim, sljedećih mjeseci učinilo mi se da sam bio loš prognozer. Nigdje ni riječi o tome. Ali ipak, kad-tad dođe maca na vratanca. Valjda je prije trebalo još malo srušiti imidž HEP-a, pa se hapsilo Mravke i druge malverzante, a iz ladica se vadila dokumentacija o pljačkama koje su, nemam nikakve sumnje, bile znane i ranije. I tako sam tek početkom studenog 2010. godine dočekao da u Večernjaku preko cijele naslovnice osvane naslov: “Eksluzivno – tajna studija o prodaji HEP-a”. Nadnaslov nas je obavještavao da je riječ o dokumentu koji je Ministarstvo gospodarstva platilo 400.000 kuna. A sve ostalo bitno pisalo je u dnu podnaslova: “Plan rasprodaje – Iz HEP-a izdvojiti prijenos, distribuciju i opskrbu strujom te osnovati zasebne tvrtke”. Dobro, to znamo, tako se to radi već desetljećima. Potom: “Jadranka Kosor: Dok sam ja premijerka, nema šansi da HEP ide u privatizaciju. To je i u zakonu.” To objesite mačku o rep. Niti će ona još dugo biti premijerka, niti su vlade poznate po iskrenosti. One jedno obećavaju, a drugo rade. Nije mi ovo novinsko “otkriće” vratilo vjeru u novinski sustav. Naime, to i nije bilo razotkrivanje tajne već – najava.

PRVI ČIN PRIJEVARE

Želite rasprodati HEP-a i već ste odradili pripremu? Problem je što se ta ideja nikome neće dopasti. Hm, nema onda smisla da je samo najavite u novinama, jer ćete biti napadnuti iz svih oružja. Uostalom, o tome do sada nije bilo ni riječi, niti se vodila ikakva javna rasprava, možda tek poneka tajna rasprava, ako je to uopće bila rasprava. Što vam preostaje? Znam, sjetio se netko, pustimo to u novine kao otkriće tajnog dokumenta! Tako ćemo ga s jedne strane moći demantirati, i ipak bar donekle ispasti poštenjaci koji igraju za domaće boje, a s druge strane, javnost ćemo početi privikavati na tu šokantnu ideju. Jer samo je u tome štos – u privikavanju. Postupno proširenje prostora koji se za neku ideju čini “normalnim”. Pa da vidimo kako je, u tekstu koji se protezao na tri stranice, izveden taj salto. “HEP bi prodali po oprobanom modelu: razbij pa rasprodaj!” glasio je pomalo netočni naslov, iz kojega je trebalo izbaciti kondicional, pa je trebalo glasiti “HEP ĆE prodati po oprobanom modelu…” Naravno, kao što svako zlo već duže vrijeme dolazi iz EU, tako smo i ovdje obaviješteni da se HEP “pokušava razbiti na više samostalnih tvrtki pod izlikom usklađivanja hrvatskog energetskog sektora i zakonodavstva EU, nakon čega će krenuti rasprodaja njegovih najboljih dijelova”. Tako su za novine rekli brojni sindikalci, neovisni energetski stručnjaci i visokopozicionirani djelatnici iz te “trenutačno najvrednije hrvatske državne kompanije”, a sve je, pisalo je, postalo vidljivo kad su u javnost počeli curiti rezultati Studije o usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s Trećim paketom energetskih propisa EU. Riječ usklađivanje shvatite kao eufemizam, riječ je i opet o diktaturi nadnacionalne elite koja to isto radi svim zemljama Europe. Sada dolazi zanimljiv dio koji treba zapamtiti, jer su već nova izdanja novina počela pomalo preskakati te činjenice i ne davati im značaj koji zaslužuju. Te činjenice zorno pokazuju kako se radi o prljavoj, zakulisnoj igri. Jedan od njenih glavnih aktera je izvjesna tvrtka EKONERG, od koje je Ministarstvo gospodarstva naručilo tu studiju vrijednu više od 400.000 kuna. Studija je za sada, pisalo je i to, skrivena čak i od dijela osoba koje su sudjelovale u njezinoj izradi, kao što je Dubravko Čorak, predsjednik Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata koji u HEP-u okuplja oko 8000 radnika. Kako je to sada zanimljivo, tako dobro skrivena studija, a evo je na tri udarne stranice najvećih novina. Inače, spomenuti sindikalac Čorak u novinama se požalio na manipulaciju rekavši da je skandalozno to da su ga pozvali da sudjeluje u izradi studije, da se zauzeo za očuvanje cjelovite tvrtke i da je njegovo ime sad u studiji, a da nikada nije dobio njezine rezultate. Ako se odvoje tvrtke za prijenos i distribuciju, pita se on, čemu će onda služiti tvrtka HEP d.d. Izrazio je sumnju da je predsjednika Uprave Lea Begovića Vlada i postavila na čelo HEP-a kako bi po nalogu “razbucao” HEP, jer vrh HEP-a nitko nije pozvao da se uključi u raspravu o budućnosti tvrtke. Valjda bi samo smetao. Kad hoćete ukrasti nekoj državi njenu energetsku tvrtku, nikako ne valja na jednom mjestu imati više mišljenja, pogotovo ne ako je većina njih suprotna onome što ste zamislili. Dakle, prema toj studiji EKONERGA, iz HEP-a bi se izdvojile tvrtke za prijenos, distribuciju i opskrbu strujom, što bi praktično značilo rasformiranje HEP-a koji bi od sadašnjih 14000 radnika spao na samo 2400. Članak je objašnjavao kako nije sama EU tako zla kako se misli, kako je ona omogućila tri varijante državama članicama u procesu zakonskog usklađivanja pitanja prijenosa električne energije (spomenimo da nas se to zapravo ne tiče jer nismo zemlja-članica, mada se naša Vlada ponaša kao da jesmo). U dvije od tih varijanti ta djelatnost ostaje unutar nacionalnih energetskih sustava poput HEP-a, ali vidi vraga, autori studije predlažu treću opciju, to jest osnivanje zasebne tvrtke za prijenos koja bi se u cijelosti osamostalila. Da je riječ tek o neobvezujućem prijedlogu, pisalo je, ne bi bio problem, jer se prema njemu ne bi moralo postupiti. Ali, nastavljalo se, “u dogovoru” s Ministarstvom gospodarstva”, u studiji se našla sljedeća skandalozna odredba: “Vlada RH mora formalno, ukoliko su nalazi recenzije pozitivni, donijeti odluku o usvajanju studije kao platforme za provedbu procesa usklađivanja zakonodavstva”.

DRUGI I TREĆI ČIN

Sad dolazi drugi čin te smišljene prevare. On se temelji na riječima “ukoliko su nalazi recenzije pozitivni”. Studiju je procijenio Energetski institut Hrvoje Požar i dao joj zeleno svjetlo, što znači da će sad na temelju nje biti izrađeni nacrti novih zakona. Dakle, studija je dobila pozitivnu ocjenu, očekivali ste neku drugu? Jer slijedi treći čin prevare. Nakon pozitivne ocjene Instituta Hrvoje Požar stvari su se – prije nego što smo o njima obaviješteni kroz novine zavaljujući navodnom “curenju” – počele odvijati filmskom brzinom. Ministarstvo je na temelju studije (u kojoj stoji prijedlog o raspisivanju javnog natječaja za izradu zakona) već 28. listopada raspisalo natječaj, za četiri zakona o energetici, s rokom ponude od samo sedam dana! Mora da su računali na neke ljude koji turbo brzo smišljaju zakone. A možda, heretički mi pada na pamet, ti zakoni već postoje pa ih samo treba izvaditi iz ladice. Na koju od ove dvije mogućnosti bi uložili sto kuna? Na kraju trećeg čina, na taj se super kratki-brzi natječaj javio konzorcij koji su činili… EKONERG i Institut Hrvoje Požar (skupa s odvjetničkim uredom Tilošanec)! Nevjerojatna slučajnost, uvijek se ispočetka iznenadim kako je svijet mali. Dakle, sažmimo da vidimo jesmo li dobro razumjeli: na natječaj za izradu zakona o energetici s rokom od samo sedam dana, javila se privatna tvrtka koja je izradila studiju na temelju koje je raspisan natječaj. Tu je studiju, pak, pozitivno ocijenila (da bi mogla postati osnova za nacrt novog zakona) druga institucija – koja se također javila na natječaj. To je sve potpuno pošteno i bez sukoba interesa, ne zvao se ja Djeda Mraz. Dok je sindikalac Čorak rekao da je predsjednika Uprave Vlada postavila da “razbuca” tvrtku, premijerka je odlučno kao i uvijek odgovorila da “nema šanse za prodaju HEP-a dok sam ja premijerka” i dodala da je Vlada donijela zakon o neprivatizaciji HEP-a. Ali, pitanje zašto se na razbijanju HEP-a radi više nego što EU traži, pisalo je, ostalo je bez odgovora. No, i ova prva premijerkina izjava je u suprotnosti s podatkom koji je pisao u okvirićima uz tekst, u kronologiji događaja oko priprema privatizacije HEP-a, gdje je rečeno da je 5. veljače 2009. Sabor donio Zakon o prestanku važenja Zakona o privatizaciji HEP-a, koji je bio brana prije ulaska u EU. Kao i obično, nije da je bilo neke rasprave o tome. Ne smije ni biti, jer je riječ o europskoj diktaturi. Ali u tom slučaju, premijerka samo glumata i lažucka, izgovarajući izjave koje dobro zvuče u nekom trenutku, u nadi da ionako nitko ne zna kad je koji Zakon donesen. A možda su nas novinari u okvirićima krivo obavijestili? Primam oklade.

SINOPSIS PRIJEVARE

U novinama je nekoliko dana kasnije bačeno malo svjetla na ovu tematiku. U njima je pisalo da je Vlada ove godine (2010) od Sabora zatražila ukidanje Zakona o privatizaciji HEP-a, ali mediji su i tada upozorili kako se ukidanjem toga zakona ne ukida i mogućnost da se HEP proda prema Općem zakonu o privatizaciji. U tom bi slučaju, pisali su mediji, to značilo da se mogu prodavati pojedine tvrtke iz HEP-ove grupacije i da država može prodati većinski paket jednom strateškom partneru, što nije bilo moguće prema Zakonu o privatizaciji HEP-a. Taj je, pak, zakon imao zaštitne mehanizme koji su ograničavali ulazak u HEP-ovo vlasništvo. Zapravo, onaj okvirić pod naslovom “Ključni događaji za pripremu privatizacije” zorno pokazuju kako elita uvijek planira dugoročno i po uhodanim receptima, a onda se mi, konzumenti vijesti, odjednom nađemo u sto čuda “otkud – sad to”. Tako je sa svime, a s HEP-om je bilo ovako: 1) 2008. godine ukinuto je redovito održavanje objekata i postrojenja, što je svjesno umanjenje vrijednosti, 2) 2008. godine je dosegnut neodrživo visok postotak uvoza električne energije – 26 posto, 3) 11. prosinca 2009. Sabor je donio Zakon o vodama kojim se akumulacijska jezera hidroelektrana (u HEP-u ih je 26) prenose u državno vlasništvo bez ikakve naknade HEP-u, što se smatra pripremom za naplatu državne koncesije na vode. 4) 5. veljače 2009. Sabor je donio Zakon o prestanku važenja Zakona o privatizaciji koji je bio brana privatizacije prije ulaska u EU. 5) 2009. godine hrvatski pregovarački tim u pristupnim pregovorima za EU potpisuje obvezu usklađivanja svog zakonodavstva s Trećim paketom energetskih direktiva do 3. ožujka 2011., što je rok za članice, a ne za kandidate. 6) 27. svibnja 2010. s tvrtkom EKONORG potpisan je ugovor o izradi Studije usklađivanja hrvatskog energetskog sektora i energetskog zakonodavstva s energetskim propisima EU: recenziju je izradio Institut Hrvoje Požar. 7) 27. listopada 2010. raspisan je natječaj za izradu izmjena i dopuna zakona u odnosu na rezultate studije, a na natječaj se javlja konzorcij EKONERG – Energetski institut Hrvoje Požar. Sramite se, dečki. No, kod privatizacije HEP-a ne radi se samo o promjeni vlasništva neke tvrtke već o kvaliteti budućeg života svih stanovnika Hrvatske što se može zaključiti prema onome što piše u studiji. A tamo se kaže da su trenutačne cijene električne energije u Hrvatskoj neodržive te da se moraju tržišno formirati. Građane u budućnosti očekuju viši računi za struju, prognozirao je bivši član Upravnog odbora HERA-e (Energetske regulatorne agencije) dr. Milan Puharić, rekavši da je privatizacija, koje je ovo početak, nepotrebna. To je sročio ovako: “Vrlo brzo možemo očekivati povećanje cijena struje i udar na standard građana. Po scenariju Telekoma i INA-e. Niz europskih država uspješno se odupro ovakvom raspletu i zadržao je svoje jake energetske kompanije, a razlog zašto se u RH događa suprotno, treba tražiti u interesnim skupinama koje bi u ovom poslu mogle ušićariti nešto za sebe. Zainteresiranih kupaca, ne bojte se, kao i u svakoj rasprodaji nacionalnog blaga, i te kako će biti. Sve se to već dogodilo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj. Podijeljena energetska tvrtka odmah ide u prodaju”. A evo što misli čovjek koji je bio voditelj pregovaračkog tima RH s EU za poglavlje energetike, ime mu je prof. ŽeljkoTomšić. Na temelju njegove izjave zaključio sam da i nisu bili neki veliki pregovori, možda tek oko pitanja koja će se dimna zavjesa upotrijebiti. Jer, on je rekao da “ne misli da je cilj ovog usklađivanja privatizacija HEP-a”. Ne? A što vi mislite, dragi čitatelji? A on još misli ovo: “Određeni krugovi samo unose strah takvim pričama o prihvaćanju Trećeg paketa propisa.” Ako nema opasnosti niti razloga za strah, Željko, zašto onda sve tako u tajnosti i na brzaka? Tako se ne rade stvari koje su čiste, Ili griješim? Imao je Tomšić i koju riječ utjehe koja uvijek dobro dođe kad te netko udara nogom u jaja, a i za potrebe ublažavanja ovog isprogramiranog marketinškog poteza u vidu novinske najave privatizacije HEP-a: “Izdvajanje prijenosa ne bi bitno umanjilo vrijednost HEP-a. S distribucijom je druga priča, no prijedlog studije još uvijek nije zakon i tko zna što će biti na kraju.” Da, tko zna, baš se to i sam pitam.

SVI ZNAJU – VLADA RADI PO NALOZIMA EU

Osmjelit ću se ponuditi i jedan odgovor na pitanje: Svi znaju. Naša (po karakteristikama – marionetska) Vlada odrađuje naloge EU, jedne od glavnih iluminatskih ekspozitura, da se odrekne nacionalne energetske kompanije, a time i dijela kontrolnih mehanizama nad standardom života građana. Tomšić je svojim sljedećim riječima radio ono za što je nekoliko rečenica prije okrivio druge – širenje straha (znate već tu mantru: propast ćemo ako se ne opametimo pa ne poslušamo MMF, Svjetsku banku, Europsku komisiju i sve druge dobrotvore koji imaju na umu samo tri stvari: našu dobrobit, našu dobrobit i našu dobrobit). On je to sročio ovako: “No, valja reći da se strani investitori, koji nam trebaju zbog ulaganja u dotrajale proizvodne objekte, danas boje monopola HEP-a jer kod nas u poslovanju nema konkurentnosti”. I za kraj, konačno i malo gole istine iz njegovih usta, sve ovo drugo su zapravo bile šuplje priče. A kod ovakvih izjava, uočio sam do sada, istina uvijek dolazi na kraju, kad se više nikome ne da čitati. A gola istina iz Tomšićevih ustiju glasi: “Cilj izdvajanja poslova prijenosa jest nešto na čemu inzistira Europa i mi bismo to morali prihvatiti radi rasta konkurentnosti te povećanja sigurnosti opskrbe” jer “tijela koja se u Europi bave zaštitom konkurentnosti lako bi nas mogla zakačiti, a tada bi to bio ozbiljan problem”. Evo, sav sam se naježio od te mogućnosti. Za kraj, naglasio je taj pregovarač s EU, pod svaku cijenu bismo trebali zadržati hidroelektrane u vlasništvu jer su one tvornice novca. Opet kondicional, a ne jasno određena budućnost, čudo su te jezične finese. Vrijedi čuti i mišljenje predsjednika Nezavisnog sindikata radnika HEP-a Luka Marojice koji je rekao da je “slika HEP-a namjerno iskrivljavana i već se dugo stvara atmosfera da je tvrtku najbolje rasformirati. Međutim, riječ je o tvrtki koja je odlično organizirana iznutra, dobro posluje, a svi problemi došli su izvana i zbog politike, kao i kad je riječ o aktualnom slučaju Mravka”. Još je rekao: “Prijedlog cijepanja HEP-a odnosno njegova razbijanja, na što nismo obvezni prema propisima Europske unije nego se to samo tako prezentira, sastavni je dio te priče. Pitam se samo za koga to ova vlast i interesne grupe oko nje pripremaju laganu kupnju HEP-a. Ni najmanje ne dvojim oko toga da je upravo to posrijedi.” Ni ja ne dvojim, niti su događaji u Hrvatskoj nešto eksluzivno. Jer, kao što piše u samoj studiji, čijih je nekoliko stranica u novinama prenesena preslika “Europska komisija je bila prisiljena pokrenuti neku vrstu prekršajnog postupka protiv 24 zemlje u segmentu električne energije te protiv 21 zemlje u segmentu prirodnog plina, jer nisu prenijeli zahtjeve iz direktiva u nacionalno zakonodavstvo. Ova rečenica još jednom podsjeća na svu katastrofu ulaska u EU, čime zemlja gubi samostalnost nad svojim zakonima, a to znači nad državom u cjelini jer je život svake države uređen zakonima koji su do sada donešeni u nacionalnim paralamentima od strane stranaka čiji su pripadnici predstavljali stanovnike zemlje (barem se tako smatralo), a i sami su bili stanovnici te zemlje. S ulaskom u EU, takva nepristojna sloboda postaje prošlost. Spomenute 24 zemlje nastoje zaštititi nacinalne energetske kompanije, dok s hrvatskom vladom Europska unija očito nema nekih problema, kad se Hrvatska, mada još nije članica EU, na štetu HEP-a požurila poštovati rok provedbe zahtjeva iz direktiva koji istječe 3. ožujka 2011. Inače vrijednost HEP-a procjenjuje se na 25 milijardi kuna ili oko 3,5 milijardi eura. Sve ovo po novinama na prvi pogled nalikuje nekoj javnoj raspravi – ako zanemarimo da su i studija i natječaj već provedeni. Prava demokracija na djelu, sa slobodnim medijima u jedrima, zar ne? Osobno vjerujem da je temeljna misao iza ovakvih vijesti da nije važno niti tko priča, niti što priča, jer sve to ionako brzo ispari iz glava ljudi, a i tekstovi se mahom prelete očima. Jedino što je ključno jest: o čemu se priča. Da ja želim razbiti i kupiti/prodati HEP (ovisno s koje bih strane bio), prvo bih trebao izvesti zakulisne radnje koje će to omogućiti, a potom bih trebao nekako objelodaniti ideju, tako da je svi apsorbiraju. Dalje je lako, svima će izgledati kao da se radi o nekoj unutarnjoj ili vanjskoj logici stvari kojoj ionako ništa ne može stati na put. Ovakvi tekstovi i “curenja informacija” (kad je već kasno), dio su ispiranja mozgova i programiranja umova.

EUROPSKI DIKTAT STOJI IZA SVEGA TOGA

Mislite da pretjerujem? Provjerimo. Već tri dana kasnije u istim je novinama izašao znatno manji tekst, tek preko jedne strane – jer takvi su zakoni novinarstva, studija o privatizaciji HEP-a i svi očigledni sukobi interesa (zbog kojih bi zapravo trebalo poništiti i studiju i natječaj za zakone) već su stara vijest. Sada je vrijeme, prema onome što se u marketinškim agencijama zove media-plan (jer ovdje i jest riječ samo o marketingu) da se pitanje privatizacije HEP-a relativizira, lagano razvodni i svede na razinu birokratske odluke. Ovoga puta naslov je glasio samo: “Privatizacija HEP”. Više tu nije bilo nikakvih upitnika ni uskličnika, samo konstatacija. Podnaslov je bio još benevolentniji, naglašavajući samo “dobrobiti”, uz tek jedan mali “ali”. Pisalo je (obratite pažnju na korišteno glagolsko vrijeme – niti kondicional, pa čak ni futur nego čisti prezent): “Privatni vlasnik donosi novac i kontrolu, ali prodaji dijelova tvrtki, primjer ne smije biti INA”. U uvodu teksta tema prodaje najveće nacionalne kompanije i ključne strateške organizacije vezane uz standard života građana još je više izrelativizirana, ovoga puta ne s “ali” već s jednim bezazlenim “ili”. “Večernjakova priča o mogućoj privatizaciji HEP-a koja se naslućuje u studiji… otvorila je raspravu o tome je li prodaja te elektroenergetske tvrtke nužno loša ili pak poželjna i dobrodošla”. Apsolutno nevjerojatno je da je uz takav potez moguće spominjati “poželjnost” ili “dobrodošlicu”, nakon očiglednih sukoba interesa i nakon svih iskustava koje smo imali s privatizacijama državnih telekomunikacijskih, naftnih i drugih tvrtki, pogotovo privatizacije INA-e, kojom su Mađarima prodana i plinska polja u sjevernom Jadranu. Novinar je razgovarao s trojicom “eminentnih stručnjaka s područja energetike”: analitičarom Damirom Novotnyjem, konzultantom Jasminkom Umičevićem te energetskim stručnjakom Davorom Šternom. Rezultat je bio 2:1 za Njih, a protiv Nas. Ako ne i gore od toga. Jer, jedino je Štern smatrao kako razbijanje HEP-a na tri kompanije, a potom i njegova prodaja, ne dolazi u obzir. On je predložio da se grade novi elektroenergetski objekti, a oni koji će u njih investirati neka od HEP-a u zamjenu dobiju dionice. Nisam shvatio da li dionice tih objekata ili dionice HEP-a, ali u ovom drugom slučaju opet je riječ o nekoj vrsti privatizacije. Novotny i Umičević su pak rekli da država mora ostati vlasnik prijenosa struje tj. Dalekovoda, ali da bi se distribucija i proizvodnja struje trebale privatizirati. Zašto? Da bi se privukao kapital, jer država nema novca za nove elektroenergetske objekte. Ali također i zato – što je često korišten i izlizan argument prilikom svake rasprodaje državnih dobara, a često sam čuo da ga i ljudi na ulici papagajski ponavljaju nakon temeljite ispiračine mozgova kroz novine – jer bi se “uspostavio sustav kontrole jer privatni vlasnik neće dopustiti potkradanja na štetu tvrtke.” Novine su nas podsjetile da su nakon Sanaderovog odlaska s mjesta premijera, istrage o kriminalu prvo otvorene upravo u Hrvatskoj elektroprivredi (pa kad je ona bila na redu za prodaju), kad se otkrilo da je HEP kupovao skupu struju, a jeftinu prodavao šibenskom TLM-u i mostarskom Aluminiju, a u što je bila umiješana osoba iz središnjice HDZ-a. Direktor HEP-a Mravak završio je u zatvoru, a sad iskazima tereti i bivšeg premijera. No, nešto nikako ne shvaćam u ovom argumentu da privatni vlasnik neće dopustiti potkradanje. Pa kakva je korist za državu ili za nas od toga da se spriječi potkradanje u tvrtki koja više neće biti naša? Očito, riječ je tek o moralnom pitanju i plemenitoj težnji da na svijetu generalno bude što manje potkradanja. Naime, sumnjam da će zbog navodnog budućeg odsustva potkradanja cijene energenata pasti od silne uštede, ali zato sam siguran da će narasti, pa nam je onda ipak bolje sad, u doba “potkradanja”. Bivši direktor HEP-a je sada pod istragom, da bi se na stol mogao baciti ovakav argument za privatizaciju. “Gdje god je država vlasnik, uvijek ima korupcije”, objasnio je Umičević i još rekao: “I privatni će vlasnik vjerojatno podmititi, ali ne na štetu tvrtke”. Ali na žalost u tom trenutku više nećemo imati nikakvog razloga da se tome veselimo. Država će konačno biti bez takvih briga. Doduše, i bez elektroenergetske kompanije. Evo i Novotnyjevih argumenata za prodaju HEP-a. Kao prvo, rekao je u da “HEP ne može biti povlašten u odnosu na druge tvrtke iz energetskog sektora koje su privatizirane. S gledišta nacionalne ekonomije zadržavanje državnog vlasništva u javnim poduzećima neodrživo je”. Baš je to dobro objasnio, sve puno jakih argumenata. Kao i obično, sve je to bilo samo zapričavanje jer ključno (a ne šećer, kako kaže izreka), opet dolazi na kraju: “Prema europskoj direktivi koja definira da se elektroenergetsko tržište mora liberalizirati, potrebno je razdvojiti proizvodnju struje od prijenosa i distribucije”. O tome se radi, europski diktat, nikakva druga posebna logika ne stoji iza svega toga. Doduše, nitko u novinama nije objasnio kako i zašto su u Europskoj uniji došli do zaključka da se elektroenergetsko tržište treba liberalizirati i da je baš to najbolje što se može učiniti. Zapravo, navodno, bar prema Novotnyu, “bez liberalizacije nema povećanja proizvodnje struje”. Sredinom studenog u iste su gusle udarile i “konkurentske” novine koje ime ne vežu uz večer, već uz jutro. Tamo se na dvije strane pisalo o naizgled drugoj temi – o tome kako je Vlada odbila suradnju s bugarskom nuklearkom. Meni se čini da je sve to bilo samo povod da bi se preko dvije strane ogromnim slovima mogao rastegnuti hipnotički i uobičajeno prijeteći naslov “… a bez nje za 10 godina više nećemo imati struje”. U podnaslovu je još pisalo “Hrvatska je treći najveći uvoznik struje u Europi, a nemamo strategiju razvoja”. Kako nemamo? A privatizacija HEP-a?