Česta pitanja

Predan rad i njegovi rezultati trebali bi biti mjerilo uspjeha svakog pojedinca. Uspješan pojedinac u pravilu je zaljubljen u svoj posao. Ima organizacijske sposobnosti i oslanja se na timski rad. Vješto koordinira sve faze rada na projektu, uz stalnu kontrolu kvalitete i rokova realizacije. Obvezno prati razvoj novih tehnologija i realizirana rješenja te trendove u zemlji i inozemstvu. Njegova znanja s vremenom prerastaju u spoznaje, koje mu daju pravo na osobne vizije mogućih strategija razvoja. Analitički razmatra komplementarna rješenja koja konvergiraju istom cilju i odabire ekonomsko-tehnički najprihvatljivije. Realizacija prolazi lege artis, po pravilima struke, poštujući sve predviđene korake i postupke. Ozbiljnost i profesionalizam kojim pristupa poslu, pogreške svodi na minimum. Zato je uspjeh zajamčen. On mu učvršćuje samopouzdanje, ulijeva dodatnu sigurnost i hrabri za buduće pothvate. I to bi trebao biti put jednog logičnog radnog ciklusa, da ne slijedi zapravo početak današnje tužne priče.

Naime, nitko ne voli uspješnog pojedinca. Umjesto da postane putokaz i primjer drugima kako svatko, ako se potrudi kao on, može uspjeti – on postaje meta nesposobnih. Jer, zasluge za uspjeh nije pripisao njima. Naravno, često nije ni mogao pripisati jer nisu ni primirisali projekt. Štoviše, spočitavaju mu da ih nije dovoljno iscrpno izvješćivao o realizacijskim etapama, a kamoli upitao za savjet.

A kako ih i pitati kad su, ne tako davno, zalutali u okružje koje ne poznaju, a još manje znaju o procesima koji se u njemu provode. Njih je, naime, donijela neka hrvatska dnevna voda, a ne sposobnost. I, umjesto da podupiru projekte i u njima sudjeluju, najčešće se opredjeljuju za prekid svih aktivnosti, sve dok oni, tobože, ne shvate, ne vide o čemu je riječ. Naravno da se, uz takav pristup, ne mogu složiti s profesionalcima koji traže razvojni kontinuitet. U rijetkim susretima i raspravama, kad dijalog vodi znalac i autoritet, često se upotrebljavaju i riječi prijetnje i prijezira. Zdravi autoritet vrijeđa taštinu, a povrijeđena taština kod nezrelih ljudi rađa odmazdu. I scenarij je razrađen do potankosti: optužbe bez prava na obranu, smjenu s radnog mjesta i raspoređivanje na novo, bez obrazloženja. Promjena ureda, uskraćivanje svih radnih zadataka, nepozivanje na sastanke, zabrana sudjelovanja na stručnim skupovima, sve te mjere svode se na potpunu izolaciju znalca. I to nam se događa u 21. stoljeću. Čovjek je još živ i zdrav, nalazi se u okružju kojem je, tijekom godina predanog rada, dao sve najbolje od sebe. Jednim potezom spontane samovolje upropaštena je uspješna karijera. Često i sam život.
Ostaje mu još malo godina do mirovine. I s pravom se pita kako da ih što bolje iskoristi?! Želio bi znanje prenijeti na mlađe, ali mu se i to ne dopušta. Prepušten je sam sebi, svojim mislima, tihoj agoniji… Pri tomu je najstrašniji izostanak reakcije okružja. Ono je definitivno ravnodušno. Jer u ljude se uvukao strah, boje se da bi se i njima moglo dogoditi nešto slično. Tko podupire taj strah i zašto? Tko mijenja sliku o HEP-u kao uspješnoj tvrtki afirmiranih – i sretnih – pojedinaca, uvijek spremnih da bez pogovora ostvaruju sve postavljene, često teške, zadatke?

Hoćemo li dopustiti da šačica beskrupuloznih, jer ne želim vjerovati da je riječ o sustavu, stvara jednu dugoročno nezdravu atmosferu? Zar nam treba takvo okružje iz kojeg ljudi jedva čekaju otići, da se više nikada ne vrate. Nisi u usputnu posjetu kolegama? Kakva je poruka mladima, a kakva svima nama?! Umjesto općih deklaracija o znanjima i slobodama, primijenimo ih tu, u našoj tvrtki (koja je naša premda smo umirovljeni). Poštujmo rad čovjeka, njegove zasluge i njegovu slobodu I pravo na osobni stav i drukčije mišljenje. Vjerujem da imamo i takvih pojedinaca koji su spremni tako odlučiti i tako raditi.

(Gdin. Mario Remeta, umirovljenik HEP-a, ljeto 2009.)