Novosti

1. PREDMET SPORA I UTVRĐENE ČINJENICE

U konkretnom slučaju tužitelj je radnik koji u parnici traži da mu tuženi poslodavac isplati određenu svotu novca na ime neisplaćenog dijela regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice za 2002. i 2003.

Utvrđeno je da prema Kolektivnom ugovoru od 22. prosinca 1999. (dalje: KU 99.) poslodavac ima obvezu radnicima jednokratno isplatiti naknadu od najmanje 1.000,00 kn povodom Uskrsa, 1.500,00 kn povodom Božića i regres za godišnji odmor 3.000,00 kn. Nije sporno da je između tuženika i sindikata HES HEP-a sklopljen novi Kolektivni ugovor (dalje: KU 02.), kao ni činjenica da tužitelj nije član tog sindikata, nego drugog sindikata (NSRHEP-a), koji nije potpisnik KU-a 02. Novim je KU-om 02. (kojeg nije potpisao sindikat čiji je tužitelj član) određeno da radnik ima pravo regresa za godišnji odmor 1.000,00 kn, za Uskrs 400,00 kn i za Božić 1.000,00 kn. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike između svote koja se dobije primjenom KU-a 99. i isplaćene svote prema KU-u 02.

Potpisnici KU-a 99. su tri sindikata koji djeluju kod poslodavca, a KU 02. sklopljen je između poslodavca i samo jednog od sindikata. Poslodavac smatra da se primjenjuju odredbe KU 02. prema svim radnicima, dakle i prema onim radnicima koji su članovi sindikata koji nisu potpisali taj novi kolektivni ugovor. Takvo je stajalište zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III/1458/2008 od 30. lipnja 2008. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi br. Rev-197/09. od 6. svibnja 2009.

2. MJERODAVNE ODREDBE ZAKONA O RADU

2.1. POJAM I STRANKE KOLEKTIVNOG UGOVORA

Kolektivni se ugovor definira kao sporazum sklopljen kao rezultat kolektivnog pregovaranja između predstavnika radnika i predstavnika poslodavca, odnosno poslodavaca, a specifičnost mu je što obvezuje ne samo pregovarače nego i skupine koje pregovarači predstavljaju.

Prema odredbi čl. 185. Zakona o radu, stranke kolektivnog ugovora na strani poslodavca mogu biti jedan ili više poslodavaca, udruga poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine, a na strani radnika sindikat ili udruga sindikata više razine, koja je spremna i sposobna sredstvima pritiska štititi i promicati interese svojih članova.

U stručnoj se literaturi posebno naglašava da kolektivni ugovori sadržavaju odredbe s normativnim učinkom i odredbe obveznopravne prirode. Normativnim se dijelom uređuju prava i obveze pojedinih radnika iako oni nisu ugovorna strana iz kolektivnog ugovora. Njime se uređuju prava svakoga pojedinog radnika neovisno o tome je li član sindikata. Obveznopravnim se dijelom uređuju prava i obveze osoba (sindikata i poslodavaca) koje su sklopile kolektivni ugovor. Zbog ove specifičnosti kolektivni ugovor ne bi trebao izgubiti svojstvo ugovora, odnosno ne bi ga trebalo tretirati kao neki akt koji je različit od ugovora. Razlikovanje može biti važno kod tumačenja pojedinih odredaba kolektivnog ugovora.

Prema odredbi čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, nego treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu razumjeti tako da odgovara načelima obveznog prava. Ovo bi se pravilo odnosilo na obveznopravni dio kolektivnog ugovora (odredbe o tumačenju odredaba kolektivnog ugovora, o rješavanju sporova među ugovarateljima, o obvezi suzdržavanja od štrajka itd.). Odredbe normativnog dijela (plaće, nagrade, dnevni odmor i sl.) treba objektivno tumačiti kao propis; prema tekstu i svrsi, a ne prema namjeri ugovaratelja.

U kolektivnom ugovoru također postoje dvije ugovorne strane. Na jednoj je strani poslodavac (jedan ili više njih), udruga poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine. Druga strana je sindikat ili udruga sindikata. Pritom treba imati na umu da je u čl. 185. Zakona o radu uz oznaku stranka kolektivnog ugovora dodano na strani poslodavca, odnosno na strani radnika. Stoga bi se u širem smislu moglo reći da su prava i obveze određene kolektivnim ugovorom prava i obveze radnika, odnosno da su oni na određeni način ugovorna strana jer sindikat ili udruga sindikata djeluje na strani radnika. Sindikat ne ugovara nešto za sebe, nego za radnike na čijoj strani nastupa pri sklapanju kolektivnog ugovora. Radnici bi se mogli smatrati i treće osobe u čiju je korist nešto ugovoreno u smislu čl. 337. Zakona o obveznim odnosima.

U slučaju iz prakse koji se iznosi osobito je važno da je stranka kolektivnog ugovora na strani radnika sindikat ili udruga sindikata više razine, koja je spremna i sposobna sredstvima pritiska štititi i promicati interese svojih članova prilikom pregovora o sklapanju kolektivnih ugovora. U našem su primjeru prema novom KU-u 02. (kojeg je potpisao samo jedan sindikat) radnicima smanjena prava u odnosu na ona koja su im priznata KU-om 99. (kojeg su potpisala sva tri sindikata koja djeluju kod istog poslodavca), pa se postavlja pitanje je li taj sindikat koji je potpisao novi kolektivni ugovor uopće mogao biti stranka u smislu odredbe čl. 185. Zakona o radu jer se za sindikat koji sklopi kolektivni ugovor kojim su smanjena prava radnika u odnosu na ona koja su imali dotad teško može reći da je spreman i sposoban štititi i promicati interese svojih članova.

2.2. PREDMET KOLEKTIVNOG UGOVORA

Kolektivnim se ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima (čl. 187. st. 1. Zakona o radu). Isti može sadržavati i pravila o postupku kolektivnog pregovaranja te o sastavu i načinu postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova (čl. 187. st. 3. Zakona o radu). Kolektivnim ugovorom mogu načelno biti uređena sva pitanja iz radnih odnosa. Prema općoj odredbi o zabrani diskriminacije (čl. 2. st. 1. Zakona o radu), pojedini radnici ili skupine radnika ne mogu kolektivnim ugovorom biti stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu, a to podrazumijeva da prava utvrđena kolektivnim ugovorom imaju i oni radnici koji nisu članovi sindikata koji je potpisao kolektivni ugovor. Ako je isto pravo radniku priznato u više pravnih akata, vrijedi pravilo o primjeni najpovoljnijeg prava. Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 7.a Zakona o radu).

2.3. OBVEZA KOLEKTIVNOG PREGOVARANJA

Osobe koje mogu biti stranke kolektivnog ugovora u dobroj su vjeri obvezne pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora u vezi s pitanjima koja prema zakonu mogu biti predmet kolektivnog ugovora (čl. 188. Zakona o radu). Obveza sklapanja kolektivnog ugovora ne postoji.

No, ako jedna strana inicira pregovaranje o sklapanju kolektivnog ugovora, onda u pokrenutom postupku pregovaranja i druga strana mora postupati u dobroj vjeri (voditi brigu o pravednosti, poštenju, korektnosti i povjerenju). Ako jedna stranka predloži sklapanje kolektivnog ugovora, druga je stranka obvezna u razumnom roku očitovati se o tom prijedlogu te iznijeti svoja mišljenja i moguće protuprijedloge. Sankcije za onu stranu koja ne postupa u dobroj vjeri nisu propisane. Ako poslodavac ne postupa u dobroj vjeri, sindikat bi mogao pribjeći sredstvima pritiska (uključujući i štrajk). S druge strane imajući na umu odredbu o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru (čl. 205. Zakona o radu), sindikat bi mogao nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor ignorirati prijedlog poslodavca za sklapanje novog kolektivnog ugovora, ako su prema pravnim pravilima čija se primjena produžuje radnici u povoljnijem položaju. Nema načina na koji bi poslodavac mogao prisiliti sindikat da sklopi novi kolektivni ugovor.

Ako je na području za koje se sklapa kolektivni ugovor zastupljeno više sindikata, poslodavac ne može pregovarati samo s jednim ili samo s nekima od njih. Tada se formira pregovarački odbor od zastupnika sindikata, a o broju njegovih članova i sastavu sindikati odlučuju sporazumno. Ne postigne li se sporazum, o tome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće, odnosno ministar nadležan za rad ako to vijeće nije utemeljeno. O sklapanju kolektivnog ugovora poslodavac može pregovarati samo s pregovaračkim odborom (čl. 186. st. 1. Zakona o radu).

2.4. OSOBE KOJE OBVEZUJE KOLEKTIVNI UGOVOR

Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (čl. 189. Zakona o radu).

Iz ove odredbe proizlazi da bi u slučaju iz prakse koji se razmatra KU 02. obvezivao:
a) sindikat koji ga je sklopio (HES HEP-a)
b) poslodavca (HEP)
c) radnike članove sindikata HES HEP-a koji su to bili u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora,
d) radnike koji su postali članovi sindikata HES HEP, a naknadno (nakon sklapanja kolektivnog ugovora)
e) osobe koje su možebitno pristupile KU-u 02. nakon što je sklopljen (još neki od sindikata)
f) radnike koji su postali članovi udruge koja je naknadno pristupila kolektivnom ugovoru.

Polazeći od odredbe o zabrani diskriminacije (čl. 2. Zakona o radu) po kojoj radnik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na drugog radnika na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu, smatra se da je poslodavac obvezan kolektivni ugovor primijeniti jednako na sve radnike, neovisno o tome jesu li članovi sindikata s kojim je kolektivni ugovor potpisan.

2.5. PRODUŽENA PRIMJENA PRAVNIH PRAVILA SADRŽANIH U KOLEKTIVNOM UGOVORU

Ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu (čl. 195. Zakona o radu). Odredbe kolektivnog ugovora koje se tiču sklapanja, sadržaja i prestanka radnog odnosa uređuju zapravo prava i obveze ugovornih strana iz ugovora o radu. Cilj je produžene primjene pravnih pravila spriječiti da tijekom prijelaznog razdoblja (do sklapanja novog kolektivnog ugovora) radni odnos ostane prazan, odnosno da se ono što je uređeno kolektivnim ugovorom nadomjesti nečim drugim (dispozitivnim propisima ili jednostranim nalozima poslodavca).

Zakon o radu ne daje odgovor na pitanje koliko dugo može trajati to prijelazno razdoblje, odnosno što ako uopće ne dođe do sklapanja novog kolektivnog ugovora. Proizlazi da u tom slučaju nema vremenskog ograničenja u primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru koji je prestao važiti zbog isteka roka na koji je sklopljen.

3. ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

3.1. PRAVNO SHVAĆANJE NIŽIH SUDOVA I VSRH-a

Tužitelj je zatražio da mu tuženik plati 4.400,00 kn na ime razlike između svote koja mu je isplaćena (s osnove uskrsnice, božićnice i regresa za godišnji odmor) po KU-u 02. i svote koja se dobije primjenom KU-a 99.

Općinski građanski sud u Zagrebu je presudom br. Pr-4774/05 od 21. prosinca 2007. prihvatio tužbeni zahtjev, a Županijski je sud u Zagrebu presudom br. Gžr-850/08. od 21. listopada 2008. odbio žalbu tuženika i potvrđuje presudu suda prvog stupnja. Svoju odluku temelje na činjenici da tužitelj nije član sindikata koji je potpisao KU 02. pa se u smislu čl. 188. Zakona o radu odredbe tog kolektivnog ugovora na njega i ne odnose. Tužitelj je član jednog od sindikata potpisnika KU-a 99. koji je prestao važiti istekom roka na koji je sklopljen, ali je primjena pravnih pravila koja su u njemu sadržana produžena (čl. 195. Zakon o radu). Prema tim pravnim pravilima tužitelju pripada zatražena svota pa je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom br. Revr-197/09. od 6. svibnja 2009. preinačio presudu sudova nižeg stupnja i odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju se navodi da je čl. 139. st. 2. KU-a 99. određeno da će se sve njegove odredbe primjenjivati i nakon proteka roka na koji je sklopljen sve do sklapanja novoga kolektivnog ugovora. Stoga je sklapanjem KU-a 02. prestala primjena ranijeg KU-a 99. na kojemu tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Dalje se u obrazloženju navodi: Okolnost da pri sklapanju KU iz 2002. nije sudjelovao sindikat čiji je tužitelj član, ne isključuje primjenu tog KU, jer bez obzira na činjenicu je li se predmetni KU može primijeniti u odnosu na tužitelja, taj se KU iz 2002. primjenjuje u odnosu na tuženika kao poslodavca tužitelja. Pored toga, prema odredbi čl. 3. st. 2. KU iz 2002. proizlazi da se taj Kolektivni ugovor primjenjuje na radnike koji su u vrijeme sklapanja Kolektivnog ugovora bili ili su naknadno postali članovi sindikata, potpisnika ovog Kolektivnog ugovora, te na sve ostale radnike kod poslodavca.

3.2. KRATAK OSVRT NA PRESUDU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Pravno je shvaćanje u navedenoj presudi teško braniti pravnim i logičnim razlozima. Iako Zakonom o radu nije propisano da kolektivni ugovor prestaje sklapanjem novoga kolektivnog ugovora, jasno da je takav način prestanka moguć jer to proizlazi iz općih načela obveznog prava. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima). Unutar tih okvira stranke kolektivnog ugovora slobodno odlučuju o tome hoće li ga uopće sklopiti i koji će mu biti sadržaj, pa taj sadržaj mogu i mijenjati. One to mogu učiniti i neizravno tako da sklope novi kolektivni ugovor, koji na drukčiji način od staroga uređuje ista pitanja. U tom slučaju sklapanjem novoga kolektivnog ugovora prestaje onaj stari. U tome nema ništa sporno.

No, VSRH „novim“ kolektivnim ugovorom tretira i kolektivni ugovor koji nisu sklopile iste stranke kao onaj stari. KU 02. je sklopljen između sindikata HES HEP-a i tuženog poslodavca. On je svakako novi u odnosu na KU 99, ali stranke nisu iste. Odnos između osoba uspostavljen sklapanjem kolektivnog ugovora može se izmijeniti ili prestati voljom tih osoba, pa i tako što će sklopiti novi kolektivni ugovor, ali ne i voljom trećih osoba koje nisu stranke tog ugovora. Ugovaranje nečega što je na teret trećeg, odnosno da će nešto učiniti ili propustiti trećega ne obvezuje (čl. 341. st. 1. Zakon o obveznim odnosima). U ovom slučaju poslodavac prema KU-u 99. ima obvezu svakom radniku, između ostalog, isplatiti 1.000,00 kn povodom Uskrsa, a prema KU-u 02. ta njegova obveza iznosi 400,00 kn. To bi značilo da je sindikat HES HEP-a ugovorio prestanak tražbine od 600,00 kn i za druga dva sindikata koji nisu potpisnici KU-a 02., odnosno prestanak tražbine radnika koji su članovi ta dva sindikata.

Drugi je argument iz presude da KU 02. obvezuje poslodavca, pa nije odlučno što ne obvezuje i tužitelja. To je u suprotnosti s odredbom čl. 189. Zakona o radu kojom je određen krug osoba koje obvezuje kolektivni ugovor. Ovo nije prihvatljivo jer je odlučno postoji li obveza poslodavca prema tužitelju, a ne i prema nekom trećem.

Neprihvatljivost ovakvog stajališta može se ilustrirati na pojednostavljenom primjeru: osoba A se na temelju ugovora o kupoprodaji obvezala platiti osobi B na ime kupoprodajne cijene 100.000,00 kuna. Nakon toga ta ista osoba A sklopi ugovor s osobom C kojim se obvezuje da će prodavatelju iz ugovora o kupoprodaji (osobi B) na ime kupoprodajne cijene platiti 50.000,00 kn. Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev prodavatelja (osobe B) da mu kupac (osoba A) plati preostali dio kupoprodajne cijene od 50.000,00 kn, uz obrazloženje da ugovor sklopljen između tuženika (kupca, osobe A) i treće osobe (osobe C) ne obvezuje prodavatelja (tužitelja), ali obvezuje tuženika (kupca), očigledno bi bila objektivno neprihvatljiva.

U obrazloženju presude je navedeno da je u KU-u 02. određeno da se njegove odredbe primjenjuju i na sve ostale radnike kod poslodavca, a ne samo na radnike koji su članovi sindikata koji je potpisao taj kolektivni ugovor. Odredbama o zabrani diskriminacije (čl. 2. Zakona o radu) štite se prava radnika, a ne poslodavca. Ne može se poslodavac pozivom na pravilo o jednakom postupanju prema svim radnicima bez obzira na njihovo članstvo ili nečlanstvo u sindikatu osloboditi preuzetih obveza.

U stručnoj je literaturi izraženo potpuno prihvatljivo mišljenje da radnik ima pravo koristiti ona prava koja su za njega povoljnija u situaciji kad poslodavac sklopi dva ili više kolektivnih ugovora s različitim sindikatima koji na različit način uređuju prava iz radnog odnosa pojedinih skupina radnika.

U konkretnom se slučaju može govoriti o tri skupine radnika:

a) radnici koji su članovi sindikata HES HEP-a potpisnika KU-a 02,
b) radnici koji su članovi preostala dva sindikata koji nisu potpisnici KU-a 02., ali su potpisnici KU-a 99. (zajedno sa HES HEP-a),
c) radnici koji nisu članovi bilo kojeg od tih sindikata.

KU 99., čija bi se pravna pravila trebala i dalje primjenjivati jer stranke toga kolektivnog ugovora nakon isteka roka na koji je bio zaključen nisu sklopile novi kolektivni ugovor, obvezuje između ostalog poslodavca na isplatu uskrsnice od 1.000,00 kn, a KU 02. ga obvezuje na isplatu 400,00 kn. Primjenom pravila o zabrani diskriminacije dolazi se do zaključka da bi poslodavac svim radnicima (pripadnicima sve tri navedene skupine) bio obvezan platiti 1.000,00 kn.

4. ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Isti je problem povodom ustavne tužbe razmatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske te je svojom odlukom br. U-III/1458/2009. od 30. lipnja 2009. ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-759/07 od 20. studenog 2007. i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pr-4747/05. od 20. lipnja 2006., te predmet vratio tome sudu na ponovni postupak.

4.1. ZNAČENJE SUDJELOVANJA U PREGOVARAČKOM ODBORU SINDIKATA

Ustavni sud jednako kao i Vrhovni sud smatra da se tužitelj ne može pozivati na KU 99. Za razliku od Vrhovnog suda, čini se da Ustavni sud smatra da su stranke KU-a 02. sva tri sindikata koja djeluju kod tuženika. U obrazloženju se navodi kako iz spisa proizlazi da je tužitelj tijekom parničnog postupka naveo da u konkretnom slučaju nije postignut dogovor i da je sindikat čiji je on član (NSRHEP-a) odustao od sklapanja KU-a 02. (uz obrazloženje da su prava radnika drastično smanjena u usporedbi s KU od 22.12.1999. godine), implicitno potvrdivši sudjelovanje tog sindikata u radu pregovaračkog odbora sindikata za sklapanje KU 02. Iz toga valja nadalje zaključiti da tužitelj odnosno njegov sindikat nisu osporavali broj članova niti sastav pregovaračkog odbora, odnosno pregovarački postupak propisan člankom 186. Zakona o radu. U suprotnom bi u okviru svojih ovlasti iz tog zakonskog članka Gospodarsko-socijalno vijeće odnosno ministar nadležan za rad odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora. Stoga je ocjena Ustavnog suda da je postupak pregovaranja o sklapanju KU 02 bio zakonito proveden, te da je netočan zaključak drugostupanjskog suda o propustu podnositelja da dokaže da se pridržavao članka 186. stavka 1. Zakona o radu.